Bogumilska

Malo znamo, i mnogo šutimo o njima. Upravo ste pristupili na blog jednog od posljednjih bosanskih bogumila.

25.04.2005.

Jeruzalem - Pranje ruku

Zagledao sam se u neprirodno, u daljinu zagledane oči isposnika, i kao da je ovom očinjom zrakom došlo do zamjene mjesta. Odjednom sam vidio Isusa na mome mjestu među svjetinom, gdje sa interesom, kao i ja do maločas njega, posmatra mene i moj nezavidni položaj u ovoj podivljaloj gomili. Odjednom sam počeo da se znojim ne vjerujući da mi se dešava ovo što se dešava. Požalio sam se Pilatu da ja nisam njegov čovjek i da je on negdje dolje među ovom ruljom, ali isprike nisu pomagale. Svjetina je bila sve razularenija, a ja sve uplašeniji. Oči su mi već odavno premašile veličinu fildžana, u glavi mi je bubnjalo, kao ono kada je umiralo moje dječaštvo i ukazivala se prva mladenačka ljubav. Pitao sam se da li to dolazi smrt po mene ili je to još jedno od mnogobrojnih iskušenja koja su mi šibala životom.

U međuvremenu je Pilat prepustio svjetini da odluči o mojoj i Barabinoj sudbini. Svjetina k'o svjetina, natjerana žestokom predizbornom kampanjom, odlučila se za profitera i lovatora Barabu, dok ih moja oskudna odjevenost i više nego očit manjak sala nisu nikako mogli uputiti da sam ja pravi čovjek i da treba da izaberu mene, a ne ovog i ovakvog, kojeg ni jedan sistem dok je svijeta i vijeka neće promijeniti, a on će uvijek mijenjati strane priklanjajući se onoj koja pobjeđuje.

I dok je Baraba žurio među svoj narod da ga obraduje svojim oslobođenjem i podgrije njihovu zabludu, shvaćao sam da mi je presuđeno. Pilat je hladno prao ruke od svega. Mogao sam i da ga razumijem, on je došao ovdje da zastupa neke više svjetske interese i nisu ga interesovale naše interne pravde. Presudu je donijela ova neuka i razularena svjetina ne misleći unaprijed, nego unazad. No kakvu su si kašu skuhali takvu su i pokusali. Za mene nije još bilo sve gotovo, prave muke su tek dolazile.

Međutim, tek što su me osudili, nestalo je sve one slike koju sam imao i ja sam ponovno bio među svjetinom, a Isus na mom mjestu. Za trenutak osude, nas dvojica smo zamijenili mjesta. Osjetio sam nevjerovatno olakšanje, ali i žalost što nisam bio u ovoj svjetini da se usprotivim. To bi vjerovatno rezultiralo dodatnim čvorugama na mojoj glavi, ali tek sada sam u potpunosti razumio tog čovjeka. Krenuo je u neravnopravnu borbu i čini mi se da će onim što ga čeka, ipak izvojevati pobjedu koja je vrijedna sve ove muke.

Vojnici su ga poveli na turu batina koja mu je slijedila od Pilata po rimskim zakonima, zatim su ga kao kralja još krunisali krunom od trnja, dali mu trstiku umjesto kraljevskog žezla i pustili ga među one Barabine osloboditelje, koji su ga nagradili pregrštima udaraca svim što su stigli da dohvate i gomilama ptijalina koji se nenormalno lučio, kao kod zvijeri koje se spremaju da progutaju svoju žrtvu. Oni koji su ga do jučer cijenili i poštovali osuli su gomilu pogrda po njemu.

On se primio svoga križa na kojem će biti raspet sa nevjerovatnom vjerom da ono što je radio i da ono što i sada radi ima i te kako smisla, sa odlučnošću da svoj posao dovede do kraja, ma koliko ga to koštalo. Krenuo je na svoj put ka Lobanji, teškim i turobnim korakom. Povijao se pod teškim teretom koji je na njegova leđa stavljen, odlučan da ne pokaže ljudske slabosti, nego da ostane, ne tijelom, već duhom, uspravan i pokaže da su oni koji su ga bezočno osudili u krivu i da nisu ni svjesni što čine. Ubrzo se našao još jedan običan čovjek koji mu je pomagao da iznese ovaj teški teret. Teret svih ljudskih zabluda i zaluđenosti trenutnom politikom njegovih protivnika.

...

19.04.2005.

Jeruzalem - Pilatova odluka

Bili su rani jutarnji sati Petka Gospodnjega. Ovaj će petak tek kasnije dobiti ovaj atribut “Gospodnji”, tek pošto se odigra događaj zbog kojega smo se i mi, skupa sa ovom raznolikošću šešira, kapa i misli pod njima, gurali da budemo što bliže mjestu gdje će se ovaj događaj odigrati. Istežući vratove, mogli smo uočiti Poncija Pilata, tadašnjeg rimskog prokuratora, kako sjedi ispred tribunala i čeka da započne glasanje na prvim neslobodnim i namještenim izborima.

Pred njim je stajalo glasačko tijelo koje je više podsjećalo na obmanutu porotu, nego na glasačko tijelo, a glasanje je više ličilo na neobjektivno suđenje nego na prve i neslobodne, namještene izbore. Ova je čudna porota, prije bi se moglo reći svjetina, za osudu i presudu već bila pripremljena od onih kojima se drmala stolica pojavom toga mršavog isposnika pred nama.

Njemu nasuprot stajao je i drugi kažnjenik, zadrigli, debeli i beskrupulozni ratni profiter i dezerter Baraba. Baraba je još s početkom prvih slobodnih izbora, za koje je bio potreban čudan glasački listić u vidu puške, klisnuo u obližnje inostranstvo, odakle je sa neskrivenim simpatijama i tugom do neba posmatrao čime su rezultirali prvi slobodni izbori i spremao se da na krilima novca donese blagostanje ovoj svjetini pod sobom. Sada, na kraju predizborne kampanje, potrošio je desetak posto u inostranstvu teškom mukom stečene tuge i utučenosti uspjesima prvih nenamještenih i na taj način ponovno stekao simpatije vascijelog dunjaluka.

Gospodin isposnik nije imao nikakvih šansi. Baraba nije džaba po inostranstvu gomilao tolike zasluge, žalost, tugu i nostalgiju, da mu sada nekakva fukara, koja je stojički izdržala plodove slobodnih i nenamještenih, zauzme teškom mukom stečenu poziciju. I tako, uvijek se nađe neka Baraba da poštenom presječe put.

Pošto se bližila Pasha, Pilat je odlučio pustiti jednog od njih i sve je u njemu naginjalo na ovog borca za ljudska prava, jer u njemu nije nalazio nikakve krivice, ali nije bilo ni love. A kada nemate ni krivice ni love lakše vam je dati krivicu nego lovu. A svako je tražio svoje, i Bog, i Car, i Glava.

Hoćeš molitvu, plati svećeniku; hoćeš posao, plati Caru; hoćeš stan, plati Glavi; i nikada ih zasititi; i što im više daješ, to im usta sve veća i veća i sve ih je teže nahraniti. I svi se uhvatili u jedno kolo iz kojega nikada izaći, i samo ove obične smrtnike tiskaju od jednog do drugog, a rješenje je jedino u lovi. A tu je krug.

Obični smrtnici ne mogu da začepe te rupe svojim rupama na gaćama i džepovima, a one gore to ne interesuje, jer, zaboga, na onom svijetu će i oni imati sve: Bog će im dati oprost, Car će im dati posmrtnu penziju, tako da neće morati raditi, a Glava će im dati stan kojih su puna brda oko Jeruzalema. Samo su oni probrani i samo oni mogu da uživaju ovozemaljski i onozemaljski svijet.

Oni i oni koji su na volšeban način, kao i Baraba došli do love. Sve je ovo vuklo Pilata na stranu Isusa, jer njemu lično lova nije trebala, bio je pun nje, pa i sam nije znao šta će sa njom. S druge strane, nikako nije mogao zaboraviti i kako je Baraba lovan i da mu može na taj način nauditi. Kolebao se za koga da se odluči, ali što se više kolebao, odluka je bila teža. Sve je češće dolazio u situaciju da ujutro misli jedno, a uveče drugo.

Na kraju, ne mogavši sam presuditi, sazva ove prve neslobodne i namještene izbore, kako bi ova svjetina umjesto njega donijela tešku odluku. Međutim, ispostavilo se da je ganutost Barabinom žalošću i brigom za njih odradila svoje i da svjetini nije bio nikakav problem odlučiti se za, zna se.

...

18.04.2005.

Jeruzalem - ...

Kao ogromni prethistorijski dinosaurus, naša se grupa uputila na sljedeći pohod, ali ne rušilački, jer Jeruzalemu je i bez dinosaurusa previše rušenja. Do sljedeće stanice putovanja ovog dobroćudnog turističkog dinosaurusa valjalo je proći gotovo čitav Jeruzalem. Na suprotnom, sjeverozapadnom, kraju starog Jeruzalema nalazilo se nekakvo drugo vrijeme, i neki drugi ljudi. Pošto je ovo bio i put kroz vrijeme, oko nas su se stalno izmjenjivale različite slike iz istorije Jeruzalema. Njegova mnogobrojna rušenja i, sa nadljudskom upornošću i istrajnošću, ponovna građenja mimohodila su nas u vidu ruševina, blistavih građevina, običnih ljudskih nastambi, požara, pokoje žestoke bitke čija su đulad udarala o zidine grada, negdje tako blizu, da smo na momente očekivali da i nas poklopi koja kamena gromada, dok se kroz čitav grad uvijao zvuk vazdušne uzbune. Polako smo se približavali destinaciji i vremenu neposredno poslije obnavljanja Solomonovog Templa. Drugim riječima, sve smo bili bliže vremenu Drugog Templa, koji je predstavljao reinkarnaciju starog, ali i njegovo značajno proširenje. Herod Veliki prihvatio se posla obnove i dogradnje nekadašnjeg Templa koji je stradao u pohodu vavilonskog vladara Nabukodonosora.

Već smo u dobroj mjeri mogli vidjeti cilj našeg putovanja. Još izdaleka su se vidjele četiri kule-stražare tvrđave ili bolje rečeno dvorca kojemu smo se uputili. Masivne kamene gromade ovog zdanja sve su se jasnije uočavale što smo bili bliže tvrđavi koju je Herod nazvao Antonija u čast svog velikog prijatelja Marka Antonija. Nije bilo nikakvih problema da uđemo i ubrzo izbijemo na ogroman trg na kojem se već tiskala gomila ljudi u odeždama karakterističnim za period početka prvog milenija naše ere. Pošto oni to tada čestito nisu ni znali, nisu izgledali ništa drugačije obučeni od ljudi koji će tu živjeti za nekih dvije hiljade godina. Ni običaji im nisu bili drugačiji. Neki su na ovaj trg došli iz zabave, neki iz zlobe, a neki su pobjegli sa posla, jer se ionako nije imalo šta raditi, a plata ih ionako neće mimoići. Kročili smo i mi na Litostratos, tako se, naime, na grčkom nazivao ovaj trg. To bi vam otprilike značilo prostor popločan mozaikom. Mozaik nikako nisam mogao uočiti od mozaika razne obuće i donjih dijelova odjeće ove gomile koja se iz nekog razloga sjatila ovdje na trg gdje su rimske legije vježbale, priređivale parade, a nerjetko i poznate rimske igre, kako bi zadovoljile ono drevno rimsko: "Panem et circenses".

....

16.04.2005.

Jeruzalem - Solomonove štale II

Otkako smo ovdje u Jeruzalemu, čuo sam priče da se na pojedinim mjestima, a naročito oko Solomonovih staja, može susresti čudan čovjek, koji se mota oko turista i pokušava da sa njima uspostavi kontakt. S obzirom da je vanzemaljac, to bi bio susret treće vrste. Stanovnici Jeruzalema ga nisu voljeli, jer se ne jednom trudio da što više ocrni ovaj grad i njegove stanovnike, a osim toga i strašno je zaudarao po stajama. Sve je to radio da bi onim vazelinom mogao da postigne određene ciljeve u administrativnom sjedištu Izraela Tel Avivu. Tamo su ga cijenili, jer je uvijek bio podoban i nijedan ga profesionalni kodeks nije mogao opredijeliti za objektvinost na uštrb poslušnosti. Strancima se predstavljao kao dopisnik poznate svjetske televizijske kompanije KTV Cali Mustach i bio je dosadan kao proljev.

Preko stranaca je pokušavao uvjeriti svoje sugrađane da je on greškom rahmetlija i da je još uvijek živ. Ali, za sve stanovnike Jeruzalema, one prave koji ga poznaju i iz nekih drugih vremena kada je bio još istiji nego danas, on je stvarno nestao kao pojava i dopisnik, i od njega su objektivne i profesionalne izvještaje jeruzalemljani očekivali samo sa povremenih posmrtnih ispraćaja njihovih najdražih.

A on je i njih i njihove godišnjice zaboravljao, čak i onda kada se čitava država s pietetom sjećala nevinih pred kapijom života zaustavljnih stanovnika Jeruzalema. Čak je i voditelj KTV dnevnika na to napomenuo gledaoce, ali revnosnom dopisniku to toga dana uopšte nije bilo bitno, jer bi možda neko odozgo mogao zamjeriti i gospodinu izmaknuti zlatnu stolicu koju je on drotao još od vremena bana Kulina, koji njemu vjerovatno ništa nije značio, jer bi onako vazelinom našminkan lako i kroz njega prošao, ili bi pak rekao da taj ne stanuje u njegovoj ulici. Na neki volšeban način uspjeli smo izbjeći sve njegove intervjue i, vođeni intuicijom i snalažljivošću našeg vodiča, uspjeli smo nekako izvrdati sve nasrtaje ovog dosadnog surogata od vanzemaljca. A i ko bi nam vjerovao da smo pričali sa vanzemaljcem! Sigurno bi nas sa onim tračkom zlobe gledali i ukazivali na bolnicu na kraju grada.

S napuštanjem Moriah platoa nestalo je i te jeze na vratu. Izgleda da su se mrtvi vratili tamo gdje im je i mjesto. I dobro je da Jeruzalem ne obraća pažnju na ovakve, a nećemo ni mi. Takvi ljudi su jednostavno riječima neopisivi, jer dovoljno ljigava riječ za njih još ne postoji ni u jednom jeziku.

...

15.04.2005.

Jeruzalem - Solomonove štale

Ostalo je još da na ovom platou obiđemo čuvene Solomonove staje. Njih je načinio Herod kada je renovirao Templ. On je udvostručio površinu platoa dodajući platformu podržanu golemim arkadama i stubovima na jugoistočnom dijelu platoa. Ova suterenska struktura je poznata pod nazivom Solomonove staje. Nije poznato da li su se u Herodovo vrijeme koristile u tu svrhu, ali je istorijski fakat da su se u tu svrhu koristile za vrijeme boravka krstaša u Jeruzalemu. Na to pogotovo upućuju udubine koje se mogu vidjeti u zidovima i koje su služile da se u njih smjesti hrana za konje. Heraklu ili Herkulesu, koji je nekada davno čistio staje, nigdje nije bilo ni traga, a tama podzemlja i škrta svjetlost koja je dopirala ko zna otkuda vukla nas je nekako napolje na topli septembarski dan i neustajali zrak nadzemlja.

Ovdje nije bilo Herkula, ali čitavo vrijeme obilaska osjećao sam čak i u onim najveličanstvenijim trenucima Kupole nad Stijenom da nečije oči počivaju na mojim leđima i prate svaki moj korak. Na trenutke mi se činilo da vidim izmučeno, izmršavjelo lice jednog čovjeka koji mi se činio nekako poznatim. Njegova predugačka kosa za njegove godine i uredno, čak preuredno, razdjeljena kosa sa debelim nanosima vazelina učinila mi se poznatom, kao i vazelin koji je išao iz njega i kojim on nije mogao ni za nijansu da osmudi onaj smrad koji je zaradio čisteći ove i ine staje širom čitavog Jeruzalemsko-pojordanskog kantona.

12.04.2005.

Jeruzalem - Džamija na Moriah-u I

Ona je petnaest metara duga, dvanaest široka i oko dva metra uzdignuta od poda džamije. Ovo je stijena na kojoj se po tradiciji vjeruje da se Abraham pripremao da žrtvuje svog sina Isaka. Muslimani, međutim, tvrde da je za žrtvu bio odabran drugi Abrahamov sin Ismael, a ne Isak. Oni također vjeruju u ono što smo već više puta ovdje pomenuli, da je to mjesto uzdizanja Muhameda a.s. u nebo. Čitava stijena je okružena lukovima koji se oslanjaju na dorske ili jonske stubove (nisam baš stručnjak za umjetnost), ali za osjetiti ljepotu, mir i veličanstvenost ovog mjesta nema ni potrebe biti umjetnik niti znati kojim je baš stubovima ovaj veličanstveni mir okružen. Potrebno je samo imati čistu dušu i srce, da bi čovjek osjetio svu svetost ovog mjesta. Također je potrebno imati i čiste čarape i oprane noge, jer se ni u ovu džamiju, kao uostalom ni u jednu drugu na svijetu, ne može ući u cipelama, a nema ni potrebe. Svuda gdje noga kroči poredani su nježni persijski tepisi i čovjek prosto osjeća kako svakim korakom tone u ovu na ljudski nivo spuštenu vječnost.

U džamiji smo bili pred samu podnevnu molitvu, ali smo morali brzo izaći da ustupimo mjesto džematlijama. Činilo mi se da smo kao ljudi svi još dugo poslije izlaska iz džamije osjećali dah svetosti koji smo udahnuli iz sve one raskoši Kupole nad Stijenom. Pokupili smo polako naše cipele, koje je neko uredno složio, i polako se uputili ka drugoj džamiji na ovom platou. U nju, na žalost, nismo mogli ući jer je podnevna molitva već počela, tako da smo samo spolja mogli vidjeti El Aksa-u koja se nalazila na južnoj strani platoa. Nju je sagradio kalif Valid, sin Abed El Malik-a, graditelja džamije koja je upravo ostala za nama. Veoma malo je ostalo od njenog originalnog izgleda budući da je rušena i opravljana mnogo puta. Džamija stoji na mjestu gdje je nekada bila palača kralja Solomona i dignuta je na temeljima Vizantijske crkve. Za vrijeme krstaške okupacije Jeruzalema, El Aksa je prvo služila kao palača latinskih kraljeva, a kasnije je pretvorena u štab vitezova Templarskog reda. Ova džamija se koristi za grupne molitve, dok su molitve u Kupoli nad Stijenom individualne.

...

12.04.2005.

Jeruzalem - Džamija na Moriah-u

Ono što dominira čitavim Moriah-om je Kupola nad Stijenom, koja je po svetosti za muslimane odmah iza Kaaba-e u Meki i mezara Muhameda a.s. u Medini, i jedna je od najljepših džamija islamskog svijeta. To je ona zlatasta kupola koja stoji u pozadini Zida plača i simboliše jednu činjenicu koje, nažalost, ni Arapi ni Jevreji ni drugi koji ovdje godinama ratuju nisu ili neće da budu svjesni. Da jedni bez drugih ne mogu i da je bog nekom čudnom svojom kašikom toliko stvari, lijepih stvari, ovdje na malom prostoru zamutio.

Čovjek se stvarno zapita da li sva ta ljepota ne utiče negativno na ove ljude koji stoljećima hode pored ovih zemaljskih ukrasa i svakodnevno prolaze pored njih. Izgleda da naviknuti na ovu ljepotu ne umiju dovoljno ni da je cijene ni uzajamno dijele, nego kao kakva ljubomorna i razmažena djeca žele da prisvoje svaki djelić ove ljepote. Ljepota je uvijek bila razlogom svih ljubomora, a ljubomora je često odnosila mnoge nedužne živote, koji su bili povučeni nečijom željom za posjedovanjem hljeba preko pogače. No, jedan je ludak dovoljan da ove veoma pitome i radišne Mediterance pretvori u okrutne i divlje zvijeri. I uvijek na jednoj od strana u ovom malom, strateški i istorijski značajnom prostoru, bude neki ludak i to ove ljude prati generacijama od samog iskona do danas.

Ali kao i onaj Zid plača, i njihov zajednički život stoji negdje na stjecištu njihovih puteva čekajući da bude dovoljno željen i nadajući se da će jednom u jednoj generaciji prestati ludilo. Kupola nad Stijenom je, kao što joj i ime govori, uzdignuta nad stijenom za koju se po legendi smatra da je posljednja podnosila težinu Muhameda a.s. i njegovog krilatog konja prije no što su se uznijeli na nebo.

Za posljednjih trinaest vijekova ova džamija je bila opravljanja mnogo puta, ali njena osnovna linija je ostala ista kakva je bila i 691. godine. Kada su krstaši osvojili Jeruzalem 1099. godine, džamija je bila pretvorena u crkvu Templum Domini. Nakon poraza krstaša 1187. kod Hittina, krst koji je sjao nad kupolom punih osamdeset osam godina ustupio je ponovno mjesto polumjesecu. Od tog vremena Kupola nad Stijenom, koja je jedna od najljepših i najstarijih muslimanskih hramova, je među najistaknutijim i najodabranijim spomenicima Jeruzalema. Njen dizajn je vizantijski, jer su je Vizantinci i gradili, ali svi ukrasi u unutrašnjosti i na spoljnoj fasadi su orijentalni.

Eksterijer je u obliku pravilnog oktagona (osmougaonika), čija svaka strana mjeri oko osamnaest metara u dužinu sa prečnikom od oko pedeset pet metara. Iznad ove osnove se uzdiže do visine od tridesetak metara kupola čiji je prečnik dvadeset jedan metar. Osmougaona struktura je okovana u mermerne ploče i do šest metara visoke, a iznad njih na gornjoj strani zidovi su ukrašeni persijskim orijentalnim motivima. Kupola je izgrađena od aluminijuma impregniranog zlatom, što prosto mami sunčeve zrake da se preko nje prelamaju i privlače poglede i onih najnezainteresovanijih posjetilaca Jeruzalema. Pod ovom veličanstvenom kupolom skriva se stijena Moriah Planine.

...

05.04.2005.

Jeruzalem - Temple again

Planina Templ je obožavana od tri velike monoteističke religije. Za Jevreje je to plato na kojem je stajao hram (Templ). Za hrišćane je ona vezana sa mnogim događajima iz Isusova života, a za muslimane ona je treće najsvetije mjesto poslije Meke i Medine.

Istorija ovog brdašceta, počinje od Abrahama. Tradicija na nju ukazuje kao na planinu na kojoj se Abraham pripremao da žrtvuje svog sina Isaka. Pred kraj svoje vladavine, David je kupio ogoljeni vrh ovog brda koji je Araunah Jebusićanin koristio kao prostor za odlaganje smeća i sagradio oltar posvećen Gospodu. David je obećao da će izgraditi hram Bogu, ali je ta čast ostala njegovom sinu, Solomonu. Solomon je sagradio predivan hram (Templ) i ukrasio ga skupocjenim uvoznim drvetom, bakrom i zlatom. Ovaj izuzetni hram uništio je Nabukodonosor 587. godine prije Krista, a Jevreji su odvedeni u ropstvo u Babilon. Pedeset godina kasnije oni su se vratili iz ropstva i Templ je, ali sada u manjoj mjeri, obnovio Zerubabel. Herod Veliki, želeći da se njegovi zločini zaborave, da bi podigao nivo svoje popularnosti među Jevrejima, gotovo u potpunosti je obnovio Templ. Hiljade radnika je bilo angažovano u ovom velikom projektu obnove hrama, tako da je Templ ponovno izgrađen dvostruko otmjenijim, vraćajući na taj način svoju originalnu ljepotu i raskošnost. Izgradnja je počela dvadesete godine prije naše ere i nije bila završena sve do 64. godine naše ere, tačno šest godina prije njegovog ponovnog uništenja. Herodov Templ je bio Templ koji je i sam Isus pohodio. Sedamdesete godine naše ere hram su sravnile sa zemljom Titusove legije. Titus je pokušao da poštedi Templ koji je bio jedan od najljepših svjetskih hramova, ali njegovi razuzdani vojnici su ga spalili do temelja. Menora, sedmorostruki svijećnjak, bio je sačuvan i Titus ga je nosio sa sobom u svom triumfalnom povratku u Rim. Poslije gušenja drugog jevrejskog ustanka 135. godine naše ere, Hadrijan je oskrnavio mjesto na kojem je nekada bio Templ uzdižući hram posvećen rimskom bogu Jupiteru. Rani hrišćani su gledali na Moriah kao na mjesto Bogom prokleto i brdo je postalo samo gomila kamenja. Kada su 636. godine naše ere muslimani osvojili Jeruzalem, kamenje je raščišćeno sa brda i kalif Omar je izgradio džamiju na ovom mjestu, ukazujući na njega kao na mjesto sa kojeg je Muhamed a.s. uzletio na nebo na svom krilatom konju. 691. Adbed El Malik Ben Marwan, Omajanski kalif, zamijenio je malu džamiju onom koja i sada stoji na Moriah-u.

...

02.04.2005.

Jeruzalem - ...

Svjestan svoje greške, pognute glave prišao sam ponovno košarici sa kartonskim kapama, skinuo svoj kaiš sa pantalona, zavezao ga oko glave, a pošto mi je glava velika, uzeo sam od najdraže kaiš sa njene ručne torbice, prišao zidu i počeo žestoko da se kajem što sam napao onog čestitog jevrejskog molioca. Ne moram vam ni napominjati da sam se ponovno probudio kraj one iste česme sa ogromnom čvorugom na glavi, ali bio sam zadovoljan i u zidu je ostala rupa od ove tvrde bosanske glave. Tako sam pokazao jevrejima da i mi bogumili znamo da krhamo glavom o zid, i to deset puta bolje od njih. Mi bogumili imamo istu želju kao i Jevreji, da se vratimo našem zidu, kojeg su nam počele rušiti pape, nastavili Turci, Austrougari, nacionalisti, komunisti, pa opet nacionalisti. Naš zid je naša zabranjena, ali ne zaboravljena vjera bogumilska. Ona je kao želja ostala u generacijama Bosanaca. Iako je vjerovao u razne bogove, svaki pravi Bosanac je sačuvao želju da se vrati svojoj autohtonoj i originalnoj religiji, kakvih danas ima dosta i koje danas niko ne zabranjuje niti može.

Oslonio sam se na svoju najdražu i polako se počeo uspinjati na drugu etažu. Stalno sam se okretao zidu, ponosan što sam ga onako lupio glavom, i sretan što mi se ispunila želja da imam čvorugu na njoj. Kako smo se uspinjali, polako se iza Zida plača počela ukazivati zlatasta kupola. Kako se ona počela ukazivati, tako se skupljala i naša grupa i polako kroz gomilu nekakvih prolaza izbismo na jedan ogroman plato koji se nazivao planinom Moriah ili Templ planinom. O njihovim planinama sam vam već dovoljno pričao, pa neću više.

...

01.04.2005.

Jeruzalem - Sudar sa zidom plača

Odjednom sam zastao kao osupnut. No, to me nije dugo držalo, nego sam skočio da spasem čovjeka za kojeg mi se učinilo da bjesomučno udara glavom u zidine. Kako sam ja skočio na njega da ga spasem, tako su drugi počeli da viču i galame na mene tako da mi se u jednom trenutku učinilo da će me linčovati. I to mi je hvala što sam htio da spriječim samoubistvo na tako surov način. Kod toga Jevreja primijetio sam da mu je desna ruka gotovo potpuno bila poplavila i ohladila se. Čovjek se, znači, od silnih udara u zid počeo hladiti. Iznijeli su me od zida, polili me najhladnijom vodom koju sam ikada mogao i zamisliti da ću u ovom vulkanskom grotlu pustinjske vrućine naći. Odmah sam se sjetio svih onih boca flaširane vode koje je moja najdraža odnijela sa sobom u ženski dio zida. Što sam prtio toliku vodurinu, kad ovdje kraj zida želja nad željama postoji tako hladan i izdašan vodovod. Narasle su mi magareće uši. Pošto je moja najdraža sva zadihana dojurila da vidi šta mi se desilo, istresao sam onu kupovnu i prepunio boce ovim darom božijim. Dok sam puštao vodu, kroz moj gastralni trakt polako sam se opuštao i shvatao da me je neka sila odbacila na stotinjak metara od zida i da me je neka druga sila, u vidu moje najdraže, pokušavala povratiti u normalu, objašnjavajući mi da sam napao nekog ortodoksnog Jevreja koji se toliko zanio u molitvi, da sam ja pomislio da taj čovjek želi da se ubije. Gomila svijeta koja se bila okupila oko mene polako se razlilazila pošto je moja najdraža uspjela da im objasni moju časnu namjeru. Neki su vrtjeli glavama, a neki su se grohotom smijali mojem nepoznavanju ovog čudnog načina moljenja.

Poslije su došla objašnjenja našeg izvrsnog vodiča o tome da se poneki ortodoksni Jevreji mole i na takav način. Ono lagano zibanje običnih ljudi ponekada pređe u tako žestoko naginjanje naprijed i nazad da i sami molioci nisu svjesni koliko se blizu približe zidu. Uz to oni svoju ruku omotaju nekom vrstom kožnog kaiša, koji završi jednim dijelom na glavi, a meni se učinio kao neka vrsta rudarske lampe. Međutim, lampa njima nije ni trebala, jer se kraj zida veoma dobro vidjelo, kako s vanjskog tako i s njegovog unutrašnjeg dijela. Sudeći po slikama koje smo dobili kao propagandne prospekte lijepo se vidjelo i noću. Oni bi taj kaiš jednom rukom sve više stezali i stezali, želeći tim fizičkim mučenjem dati značaj svom pokajanju za sve grijehe koje su eventualno počinili, kao i grijehe svih generacija prije njih. Oni se toliko usrdno mole da padaju u neku vrstu transa i znalo se dešavati da toliko oslabe cirkulaciju u ruci koju vezuju, da je i doktori poslije teško povrate.


Stariji postovi

Bogumilska
<< 07/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MEUS LINCUS

O bogumilskom imenu
Šta o ovome između ostalog piše Salih Jalimam u knjizi Historija bosanskih bogomila:

"U rezimiranju upotrebljivosti naziva za vjersku skupinu u srednjovjekovnoj bosanskoj državi u historijskoj literaturi u upotrebi su uglavnom termini: bosanski bogu(o)mili, bosanski krstjani i Crkva bosanska, kao i patareni i maniheji. ... poštujući sve spomenute nazive, terminološko jedinstvo bosanski bogumili definira teritoriju države Bosne, vjersko ubjeđenje ima svoj historijski realitet, trajanje i kontinuitet"

GORČIN
Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi

Žih
A smrt dozivah
Noć i dan

Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh

Bio sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorčine

Zgiboh od čudne boli
Ne probi me kopje
Ne ustreli strijela
Ne posiječe
Sablja

Zgiboh od boli
Nepreboli

Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje

Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skažite za vjernost
Moju

Mak

Ljudi koji hrane moju bogumilsku dušu
Jasminko Arnautović kaže:

"Tokom života družeći se sa ljudima tri najveće nacionalne grupe u Bosni i Hercegovini, stotinama puta sam ustuknuo pred činjenicom da, pogotovo u političkim, nacionalnim i kulturnim razgovorima, bilo ko gleda Zemlju Bosnu kao takvu; ako je i gleda, onda je svojata, a to nije Zemlja Bosna. Mnogi Srbi strašno vole Bosnu, ali zato što misle da je Bosna ponajviše srpska. Mnogi Hrvati, opet, misle da je ponajviše hrvatska i jako se iznenade ako kažete da mislite da nije. I Muslimani vole Bosnu i misle da je njihova, opet, intimno najviše ljube osmanlijskii period Bosne, krešući tako nepotrebno svoje pradjedovske korijene, dok je duh Bosne i ono što je ona nastao mnogo ranije, ne trpi prisvajanje Bosne, originalan je sam po sebi, suprotstavljen svim trima civilizacijama, dovoljno sočan i dovoljno prisutan u svima nama da na njegovim temeljima izgradimo novu, biserno čistu, neostarobosansku civilizaciju koja će apsorbovati i sažeti sve druge kulturne uticaje."

Jasminko još kaže ...
"Bosanski bogumili, kameni spavači, probudite u sebi ovo Znanje, ovu Radost. Poslušajte u svojim grudima Plavu bosansku rapsodiju kojom vas plemenita Tau Bossona zove da uzmete učešća u Kosmičkom dvoboju. Da bi pobjedila boga-oca-zla, potrebni su joj Njeni Bosanski Vitezovi"

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
26415

Powered by Blogger.ba